Omer Ć. Ibrahimagić je rođen 1968. godine u Tuzli. Priče i pjesme piše više od petnaest godina. Objavljivao ih je u časopisima i listovima:Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Frontslobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi i Bosanska Sumejja. Nagrađen je na nekoliko književnih konkursa i zastupljen u tri knjige. Zastupljen u Antologiji bošnjačke pripovijetke 1900.-2003.). Krajem 2000. godine je štampana njegova prva samostalna knjiga (zbirka priča) «Boje Sunca». Koautor je zbirke «Šest bijelih mantila» što je prva knjiga pjesama ljekara u Bosni i Hercegovini (2007.). Magistar je medicinskih nauka, radi na poslovima ljekara specijaliste na Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli.

Objavio je oko 60 radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

ŽENA MOJE ZEMLJE

Sa ovo malo beskraja što te okružuje,
u svakom slučaju ne možeš biti zadovoljna.
Jer, ti si snažna i ambiciozna,
s pedigreom.
U duši čikme nemaš.
Htjeli bi te slomiti, ukalupiti,
sviknuti na bol.
Od tebe napraviti lutku,
sa ograničenim pokretima u glavnim zglobovima.
Što ti je teže,
duša ti sve ljepše i ljepše miriše.
Dukati u očima blješću.
Kada ti na lice rosa padne,
sa njega ružinu vodicu pokupe.

GRAD BEZ NJE

Kada dan i sve što ide uz dan u trenu svene.
Kad mu noć i sve što ide uz noć prereže vene.
Oblačim stvari koje predobro znam,
mirišu čisto.
Iako želim da izgledam čudno,
izgledam isto.
Moj grad koji volim ko san čeka na mene.
Ja znam da nemam nikakav plan i to me krene.
Ulice hoće da im uzmemo mjeru i ove noći,
ali ja te više ne volim i neću moći.
Nije mi teško, dao sam sebe,
spokojan jesam.
Iako nisam dobio tebe,
ja nisam bijesan.
Dok pišem riječi, a svaka od njih,
pamet mi slama,
ja samo znam, nisam sam,
ti si sama.
Opet smo grad koji volim i ja,
popustili dami.
Iako nismo po prvi put,
samoća mami.
Nije mi teško, ja imam grad,
i on ima mene.
Noćas kroz njega prolazim sam,
bez jedne žene.
Nije mi teško, dao sam sebe, spokojan jesam.
Iako nisam dobio tebe, ja nisam bijesan.
Ne misli na mene, odlazim prvi, iz našeg rama,
jer sada znam, nisam sam, ti si sama.

ŠARENA JAJA

Čini mi se da danas nema puno filozofije.
Uzmi pa pojedi! I to ti je to.
Zahvali se, ako već moraš!
Davno, kada je skromnost bila epitet, krasila su nam zime.
Vrijeme je teklo bezbrižnije. Znalo se.
Gdje te zaposli, tu ti za 30 godina arbajta i sat dadne.
Nisu nas, svako malo, upozoravali da je u žumancu
dosta masnoće za čitav dan.
Jedina droga je bila «Droga» Portorož.
Peripetija urijetko, zlo se zdušno trijebilo, manje je bilo haram-para
na hrpi.
Pred ciljem, bar za pedalj, uvijek koliko trun više dobra.
I tad je bilo mozzarelle, panacotte, tagliatele. Canellona i
tortellona.
Kuba i cigarilosa, sangrije. Švajcarskih čokolada, irskog piva,
avokada i papaja.
Blizu i daleko. Ali, to nas nije bilo briga.
Ona, onako raznobojna, šarenila su mi dane spoznaje.
Kao kakav kaleidoskop, bojila su mi oči i nutrinu,
pa su, smijem li kazat, prošarane i sada, u ovom sivilu posvemašnjem.
Lupajući jedno o drugo, lomili bi im ljuske,
tucajući se do iznemoglosti.
Zapamtih:«Nije važno koliko boja imaju i koja im je šara crtana,
već kakva ti ih ruka poklanja!»
Vidim li neke klince kad oko Nove godine
hodaju, trče ili lete milujući košarice u naručju,
mene taj prizor umiri.
Napravim pogled u retro i budem srećan kao onaj mali Omerica nekoć,
ama i kao veliki Omer što sačuva onog Omera malca u sebi.
Za sve su «zaslužna ili kriva», od volje vam, i jaja šarena.
Intermezzo dug dvadesetak zima, kao da je razmjerno kratak bio.