Štampa
Pjesnici
Klikova: 2715

Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. godine. Piše poeziju i kratke priče. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, i drugim.

Dobitnik je dvije nagrade za poeziju:
- Nagrada „Mak Dizdar“ za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija „Slovo Gorčina“- Stolac (BiH);
- Nagrada „Risto Ratković“ za 2012. godinu (prva nagrada za mlade pjesnike), „Ratkovićeve večeri poezije“ – Bijelo Polje (CG).

Zastupljen je u dvije antologije savremenog pjesništva:
- Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora); Podgorica, 2009., i
- Kad zora razrjeđuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije); Zagreb, 2010.

Napisao je dvije zbirke pjesama:
- Biberove kćeri (2008.), i
- Čekajući koncert roga (2013).

Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.

Naš otac

Među četiri kamena zida
u krevetu od punog
orahovog drveta
Na bijelom čaršafu
koji postranično pada do tala
Ispod jorgana
što čipkom graniči sa ostatkom svijeta:
gol spava otac.

Majka k’o zapeta puška
drži liniju između noći i dana.

Svijet moga dede

Kad smo se vratili iz logora
bojažljivo smo otvorili kapiju.

U ovom slučaju ne kao provalnici
oni su to uradili uniformisanom nogom.

Sve je bilo na kamari
i očeva crna aktovka sa dokumentima i satom iz Libije.

Razgledajući rusvaj
šutili smo poniženost i tražili njihov razlog.

S osmijehom na licu i špricom u ruci
dedo progovori prvi: Bili su drogirani, znao sam.

Posljednja pjesma
Igoru Borozanu

Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.

Smokva se pognula do poda
kao da kupi smokve – Bože mi oprosti.

Plug para stomak naše Velike Mame
a iz njega izviru krompiri, kao crvi.

Rashodovan automobil buči pod teretom
i ti ga ne čuješ – kao ni muziku.

Ona bi mogla u predvečerje bahnuti
baš kao noć, na koju si se navikao.

Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.

Sjekira je raspolovila život na dvije smrti
i mladu teleću glavu zovemo: glavuša.

Nokti moje majke rastvaraju šipak
i iz njega ispadaju ugrušci, kao zrna.

Jugo se odbija o kosti i vraća u more vjetra
ne znajući da se u krhotinama trošimo – godinama.

Ona bi stvarno mogla u predvečerje bahnuti
i k vragu poslati zakone: fizike.

Ovdje sunce i kiša znaju padati u isto vrijeme
ovdje je daleko – daleko od poezije.